Ovo je samo još jedna noć.Noć bez sna,noć tuge i boli.Sama sam,tako sama.Ja,cigareta i tišina koja ubija .Suze koje padaju niz moje lice jedine vide bol,bol moje duše.Ovo je još jedan krik u noći,bol u samoći.Moje misli su s tobom gdje god bio sada.Trebam te,tako te očajno trebam.Sve bih dala da si sada ovdje,da me zagrliš...Koliko te volim.Koliko je jaka ova ljubav u meni.Tečeš mojim venama umjesto krvi.O,dječače moj plavooki...Ti ne vidiš moju bol,ti ne čuješ moj krik...Moj vapaj.Razmišljam kako je sudbina okrutna,nepravedna.Nemam više snage živjeti bez tebe.Trebam te,trebam tvoju ljubav.Trebam te da iscjeliš svaku moju ranu,da vratiš osmjeh na moje lice.Ja venem,venem kao cvijet bez vode.Ti to ne vidiš.Ti nikada nećeš osjetiti moju bol.Toliko ti toga želim reći sada.Dječače moj plavooki....Noć će odnjeti sve moje riječi,moje tajne,moju ljubav...

ROĐENI S VUKOVIMA

Ova priča se odvija negdje u Lici.U divljini gdje ljudska noga ne korača svaki dan.U planini gdje borave divlje zvijeri.U toj divljini daleko od ljudi,svijeta,civilizacije postoji jedna koliba...Koliba u stjeni bez struje,sa petrolejskom lampom i otvorenim kaminom.Koliba koja krije mnoge tajne,koja dočekuje zalutale duše željne avanture i pruža im okrijepu-sklonište.Koliba pri vrhu planine.Oko nje šuma i divlje zvijeri-vukovi,medvjedi.Vukovi-divlje zvijeri poput nas dvoje svaku večer pjevaju svoju pjesmu.U toj maloj kolibici usred divljine,zatrpanoj snijegom ja i on.Daleko od civilizacije ,izgubljeni u vremenu i prostoru.Dok vjetar nosi snijeg sa strmih planina u kolibici maloj vatra pleše svoj ples.On obasjan plamenom leži kraj kamina.U trapericama bez majice izgleda tako sexy.Drži me čvrsto u svom naručju,kao malo dijete.Zna on da sam ja dijete u duši,da volim nasloniti glavu na njegova gola dlakava prsa,biti u njegovom naručju.Pokraj nas na podu dvije čaše i boca crnog vina.Maloprije smo vodili ljubav.Predigru je počeo tako nježno,dopustio mi je da upoznam svaki dio njegovog tijela.Volim njegova dlakava prsa,pločice na trbuhu,dodir,način na koji me ljubi...Volim njegove vrele usne,vatrene oči,volim njegovu grubost,nježnost...Volim kad vođenje ljubavi pretvara u životinjsko parenje.Volim buđenje životinje u nama.Volim taj plamen u njegovim očima koji mijenja boju.Vođenje ljubavi s njim me asocira na rijeku.Rijeku koja izvire negdje u planini,teče kap po kap tako neprimjetno i sporo od izvora...Onda se lagano širi i ubrzava svoj tok...Postaje sve veća,šira,dublja...Juri brdima,poljima divlje i tako divlja i velika se ulijeva u more...Da tako on vodi ljubav.Nakon toga me voli držati u svom zagrljaju,nježno maziti,šaptati koliko me voli.Znam da me voli na neki način.Ne voli me toliko bolesno koliko ja njega.Znam da ima prepreku u svom životu i ne može mi se u potpunosti predati,biti samo moj.Ta prošlost koje se treba riješiti,taj kamen koji treba slomiti.Ta zvijer u njemu koja treba nestati,biti poražena.Tog trenutka tako uživajući uz vatru koja pleše posljednji svoj ples,dok ga vukovi prate pjesmom i snijeg koji pada sa strmih planina čineći najljepšu glazbu...Tog trenutka kao da je vrijeme stalo,kao daje trenutak postao vječnost koja nikada neće prestati...Željela bi zauvijek ostati ovdje s njim u ovoj divljini.Volim ga,toliko ga volim...Ušao je u moj život sasvim slučajno,padajući s neba.Probio je zidine koje sam digla oko sebe i zarobio moje srce.Bila sam tako sigurna da nikada više neću voljeti,da ni jedan muškarac ne može ukrasti moje srce.Moju sigurnost srušio je kao kulu od karata.Taj čovjek je zarobio moje srce i volim ga.Volim ga beskrajno,moje srce kuca samo za njega,volim ga divlje i bez granica,a opet nježno poput djeteta.Jedini muškarac koji mi se uspio približiti u nazad 10 godina i zavesti me.On,moja srodna duša,moja budućnost...Neki ljudi nikada ne upoznaju svoju srodnu dušu,ja sam imala tu sreću.Kako me pali ovako obasjan vatrom iz kamina,koliko ga želim.Izluđuje me svaki njegov dodir,svaki njegov poljubac.Izluđuju me njegova dlakava prsa,njegovo neobrijano lice.Ja i on smo dvije zvijeri zarobljene u ljudskom tijelu.Divlje zvijeri poput vukova vani.Ljudi su nas povrijedili,ranili,vrijeme je učinilo svoje i rane tako sporo zacjeljuju.Tako smo slični,identični.Na žalost život nas je odveo na dvije različite strane.On,čovjek tame,ja žena svijetla.Dva nespojiva svijeta sudbina je spojila u jedan.Između nas dvoje se je rodila ljubav,ljubav koja traje duže vrijeme.Ljubav koja ruši sve mostove i prepreke.Ljubav koja dva nespojiva svijeta pretvara u jedan.Ljubav koja ubija zvijeri u nama.Prepuštamo se toj ljubavi da nas odvede u jedan novi svijet.Toliko nas toga veže.Jednom kada dođemo na kraj svog puta i kada se život bude lagano gasio...Posljednje trenutke svoga života želim provesti s njim ovdje,na ovom mjestu,u ovoj kolibi...Daleko od ljudi i civilizacije,u njegovom zagrljaju s pjesmom vukova...